R89

Zaljubio sam se u zmiju.

Stupio sam u njen svet prepun kiše, blata i uzanih prolaza. Autobusi krcati decom penjali su se uz vrletnu kosinu i klatili spuštajući se prazni ka bivšem sportskom centru.

Bila je tužna, čemu nisam pridavao mnogo značaja. Zato je nisam pažljivo slušao, te sam i sam lutao gore dole baš kao autobusi.

U jednom trenutku sam je poneo na rukama. Iznenadio sam se koliko je topla, a umesto krljušti koža joj je bila meka kao frotirsko ćebe. Još više se sneveselila.

Trag je postao sve jasniji, kriminalci koje sam došao da osujetim bili su pred slomom. Tek tada sam primetio da zmija umire. Tek tada sam primetio koliko mi je draga. Obmotao sam je nežno oko vrata i milovao je. Tepao sam joj, ali nije imala snage čak ni da se obavija oko mene. Samo je gunđala kako joj smetaju nežne reči i kako je najbolje da požurim i izvršim zadatak.

Srećom, probudio sam se pre nego što je uginula. Daje mi nadu da tamo sa one strane još trčimo između stenja, natapani kišom. Da je dodir moje kože hrani i da će ponovo početi da sikće peckave dosetke. Da će skliznuti sa mene i praviti se da joj nisam pomogao.

R88

Sanjao sam o ženi vatrene kose, lepoj i strašnoj u isto vreme. Da je detinjasta i ozbiljna sve u isto vreme. Želeo sam da bude naivna i prekaljena, sve odjednom. I da joj ne trebam i da ne može bez mene. Žudeo sam da me vidi i da joj nije jasno šta bi to trebalo da vidi.

Zaleteo sam se ka njoj. Možda će otići. Ali sad znam da postoji.

R87

U kancelariju nakićenu diplomama i uramljenim fotografijama naslovnih stranica ušao je mladić povijenog držanja. Sklanjao je sa čela masnjikavi pramen i nervozno žmirkao iza naočara debelog crnog okvira. Za njim je, sapet hromiranim lancem, stupio njegov roman.

Debeli čovečuljak ustao je od stola i zadovoljno pogladio bradu koja bi postidela mnoge drvoseče. Voleo je štrebere i njihove bangave priče. Uvek su nasedali na dobro razrađenu kombinaciju; bod ili dva surove kritike, prstohvat prijateljskog saveta, melem na ego i zatim mamac koji bi progutali kao mladi somovi, što i jesu.

"Mladen, je l' tako?" pitao je debeli urednik pružajući ruku.

Miltavo pozdravljanje.

"Jeste, vi ste gospodin Žarković?" stidljivo je progovorio mladić.
"Tako je, sedi momče. Da vidimo šta imamo ovde..."

Urednik je obišao oko pisca i njegove nakazne priče. A stvarno je bila grdobnija od mnogih škrabotina koje su dolazile u poslednje vreme. Tragikomično ozbiljan naslov, trapav početak, prežvakano baljezganje, tri četvrt religijskih nagvaždanja, šest devetina nekakvih zakržljalih zamisli i ubeđenja, zaodenuto u fantastiku što se vrti na televiziji i na internetu, stidljivo-lepljivo napisane scene seksa, kartonski likovi i mnogo, mnogo, mnogo uksovitlanog ništavila.

Debeljko je potapšao hrbat priče i pogladio joj smrdljive kovrdže koje su puzile niz leđa romana.

"Pa, lepo. Vidi. Dobijamo dosta ovakvih priča u poslednje vreme", urednik je slegnuo ramenima, "svi hoće da su novi Đembeli."

Mladić se nervozno osmehnuo.

"Tvoja baš mora mnogo da se teše. Predugački opisi, ovde nešto zbrda-zdola, budibogsnama, imaš viškove ovde, recimo bodlje na laktovima, to mora da se sve iseče, da se isturpija na vratu koža i da se potkreše rep i šesti palac."

Na pomen svake promene, lice mladog pisca krivilo se u izraz bola.

"Al, to sve može da se sredi, imaš sreće što si naleteo baš na mene i moju izdavačku kuću. Radićemo na tome, ne brini se. Ima potencijala, kažem, tu si recimo baš lepo krenuo" urednik je pokaza na, valjda jedini, gladak deo krljušti kosmatog čudovišta.

Zatim je zaćutao i pravio se da još jednom ispitivački posmatra skaradni rad.

"Pa... je l' to znači da hoćete da je objavite?"

Urednik se zakikotao.

"Vidi, već smo objavili nekoliko fantazijskih romana ove sezone, nisam siguran da ćemo uspeti da uglavimo još jedan... ali stvarno bi bilo šteta da ovo delo ne ugleda svetlost dana." Urednik je uzdahnuo i nastavio, "Koliko ti je stalo da..."

"Veoma, veoma mi je stalo!" požurio je mladić ushićen izgledom da će se njegovo životno delo pojaviti pred čitaocima.

"E, pa onda ćemo da se sve dogovorimo... ti platiš troškove štampe, to nije mnogo, mi ti obezbedimo promociju i..."

Mladić je gotovo skočio iz stolice i pružio ruku uredniku. Debeljko se osmehnuo, a u sebi je odmahnuo glavom misleći, "Bog da poživi pop-kulturu i sve gikovske fanboje!"

R86

Sastavljen sam od rupa.

Gotovo da nema ičega između dve rupe, pa lažem sebe da me praznina ispunjava.

Ne mogu da budem čak ni tužan, jer žalost mi kaplje kroz razjapljeni obruč rupčage i nestaje.

Mogu, katkad, da pevam. Tada mi glas zadrhti i onda sam ponosan na sebe, jer nešto osećam.

Jebite se.

R85

Longing
Spiderman
Rug
Love
Society
Huge
Lunch
Good smell
Deception
Choice
Dawn
Long
Sad look
Death
Church
Midnight
Hospital
Room

I felt longing when I sit on my rug. Spiderman was looking particularily happy, though of course, I couldn't see his face - it's covered with mask, you know - but he did feel so happy and filled with love, which is understandable, he is a huge hero of the society he protects. Anyway it was time for lunch and I caught whiff of very good smell, my sister, she really knows how to cook.

You know, she also looks like someone very happy and full of love, but that's a nasty deception. She is a big meanie. And I mean, everyone can be a meanie, but it is always her choice. She would spend long hours of dawn waylaying young men with their sad look and puppy eyes. Then she just breaks up with them, and I bet each of them just dies... you know full death experience, proper church burial and all...

But one midnight she just fell on the floor, noone could help her, we called 911, whisked off to the hospital. I managed to visit her once in her room and she finally didn't look happy. I was so happy for her, she could be real for once...

And now I miss her... sitting on a rug, watching Spidey smile at me...