Wednesday, September 14, 2011

R16

Vratio sam se u selo kolica natovarenih krivim, sasušenim gredicama, zarđalim metalnim šipkama i kratkim namotajima žice. Na dnu krila se i neobeležena konzerva. Možda je unutra bilo motorno ulje, a možda hrana, limena spoljašnjost nije otkrivala. Pokazao sam je Baltazaru. Nasmejao se i poslao me da istovarim sve u "banku". Tako smo zvali rupu u zemlji natkriljenu platnom u kojoj smo držali sve zajedničko.

"Zar se ne plašite da će neka od ovih budala sve pojesti i popiti?" pitao sam starca.
"Strepimo, naravno, ali ne možemo sve da držimo u šatorima. Osim toga, postoji strah, prirođena bojazan da će ih zajednica sasvim izopštiti."

Uto je neko protrčao između šatora sasvim nag, mlatarajući rukama. Vikao je nešto o sreći novog dana.

"Da li je ovo samo san?" pitao sam Baltazara dok smo pili sledovanje vode.
"Možda. Ali nema svrhe lupati glavu oko toga. Ako i jeste san, nećeš se probuditi, ovo je jedina stvarnost:"
"Kako smo došli ovde?"
"Već sam ti odgovorio da ne lupaš glavu filozofijom. 'Ajde treba da ojačamo vrata do ponoći."

Iznenadio sam se kada sam na gradilištu video još desetak ljudi. Polunagi, sa krpama na glavama, radili su ćutke. Neko je donosio limove iz "banke", neko je kamenom kucao klinove.

Iz daljine dopirala je ludačka cika i napevanje pijanih ili poludelih. Ne ozbazirući se, radili smo kao gonjeni nagonom.

Kao mravi.

R15

Došli su u ponoć, kao što je matori Baltazar i rekao. Zavijali su i rojili se oko grada. Srećom nisu mogli da probiju palisadu i kapiju koju smo podigli danas.

Nisam verovao da ćemo u pustari naći išta osim peska, ali starac je rekao, kopajte i mi smo kopali. Nisu, naravno, svi poslušali. Neki su se najeli bajate hrane i napili vode i dremali u hladu, drugi su već obilazili tuđe šatore i pokušavali da ukradu još koji zalogaj. Pojedini su već počeli da kukaju, bune se i podbunjuju ostale.

"Ne obraćaj pažnju", kazao je Baltazar, "svi smo ionako već mrtvi, neka ih."
"Ako smo već mrtvi, zašto preturamo po pesku i teglimo sve ovo?" pitao sam, pakujući grede u kolica.
"Ne znam za tebe, ali dok mogu da radim, živ sam. Osim toga, postoje ovakvi i onakvi načini da se umre. Želiš li da se predaš? Da se prepustiš bolu dok te rastržu kandžama na komade i žderu?"

Stresao sam se. Starac je prilično živopisno predstavio šta nas čeka od ponoći i nije lagao. Kad je ječanje prestalo, misli su mi se pribrale. Pitao sam se da li ću jutro dočekati u nekoj drugoj mori, ali probudio sam se u istom šatorčetu koje sam tog jutra podigao. Svako od nas četrdeset dobio je ocrtan pravougaonik u pesku, nešto platna i letvica, pakovanje bajate hrane i kutijicu. Baltazar mi je objasnio da svakom zapadne nešto drugo, u mojoj su se nalazile šibice.

"Zašto smo ovde? Ko je sve ovo uredio? Ko su oni demoni?" pitao sam matorog čim je svanulo.
"Oho, neko se probudio kao filozof... Bolje bi ti bilo da uzmeš ta kolica i zaputiš se u pustaru. Naći ćemo se u selu kad sunce prođe zenit. Večeras će ih biti još više. Moramo da utvrdimo kapiju."

Praćen šrkriputanjem žičanih kolica, zaputio sam se kroz raskriljene vratnice grada.

Thursday, September 8, 2011

R14

Pesak se prostirao svuda dokle oko vidi, a tamni pramenovi na obzorju opisivali su ravnu crtu. Verovatno bih lutao pustinjom dok se i moje srce ne zaustavi, da nisam ugledao vetrenjaču. Nevena mi je pričala, bog da joj dušu prosti, da njen brat Milan živi u oazi, na južnom obodu peščare. Tačno mi je tako i opisala toranj od kucanih limova, dasaka, šerploče, automobilskih branika, sa krunom od kratkoperih lopatica i pevcem vetrokazom od stakla koji je kormilario vetrenjačom. Nije htela da me pusti dok joj nisam obećao da ću ga potražiti. Tamo ćeš biti bezbedan, rekla je, Milan ima vinograd i lovi pustinjske zečeve. Mislio sam da bunca dok nisam prišao imanju. Kuća je bila niska i dugačka, ravnog krova. Po zagasitim bojama stapala se sa okolinom. Oazu je opasavala niska ograda od kočića povezanih žicom. Natakute na kolje belasale su se zečje lobanje. Gotovo svaka bila je probijena kuršumom tako da je delovalo da su zečevi bili trooki.

Nikada se ne bih zaputio preko pustinje da Nevena nije dobila metak u stomak.